Ivica Malčić
20 YEARS BEHIND
Galerija SC, Zagreb, 1. - 17. 3. 2018.
Naziv izložbe potvrđuje kako Malčića ponajprije zanima zaokruživanje određena perioda, odnosno da ga zanimaju jubileji. Takvu je sklonost i ranije iskazivao, dapače, jubilarnost je ključan razlog odabira galerije i termina izlaganja, na isto se mjesto, naime, vraća nakon deset godina.
Iz čega proizlazi kako paralelno radi na nekoliko poligona, drugim riječima, da istodobno opslužuje nekoliko desetoljetki, primjerice, prije četiri godine je održao izložbu "Ten years after" u Galeriji VN.
Ta je programska baza ponekad obogaćena i anualnim projektima tipa "365 crteža". Valjda je tada imao tek tri, četiri otvorene desetoljetke.
Budući se produkcija takva opsega može temeljiti jedino u opsesivnom djelovanju, odnosno ogromnoj posvećenosti, jubilarna bismo očitovanja mogli protumačiti kao Malčićeve blagdane. Dane kada se obilježava njegovo slikarsko postojanje. Format svečanosti definira i broj izloženih slika, u takvim ih prilikama uvijek bude točno 100.
U ovom ih slučaju izlaže 200, budući da se ovdje zaokružuju dva vremenska perioda: onaj od deset godina koji je protekao nakon Malčićeve prve izložbe u Galeriji SC, a nije obilježen izložbom i drugi, koji se odnosi na vrijeme nakon neodržane izložbe i ove sada. Stoga tih "20 godina iza" moguće treba čitati kao "2 x 10 godina iza".
Svaka je desetogodišnjica predstavljena slikarskom instalacijom sastavljenom od sto slika različitih formata, ali postavljenih vrlo gusto, stoga takva intenzivna grupiranost proizvodi dojam jedne, odnosno dvije, složene slike. Postavlja se pitanje kako ih je napravio, zato što je očito presudan bio format, svaka se slijedeća morala precizno uglaviti u određeni prostor...
Ne, pri proizvodnji nije imao na umu njihov budući raspored. Tek na licu mjesta ih je krenuo slagati od sredine prema van. One, dakle, nisu nastajale s predumišljajem svoje uloge u budućoj instalaciji. Osim toga, njihov se format nije ni mogao prilagođavati praznoj poziciji, zato što je on već bio određen. Bilo konceptualnim razlozima, bilo onim egzistencijalnim, što će reći da ne može investirati u tolik broj uokvirenih platna koliko mu za svakodnevnu uporabu treba, Malčić je sa susjedom stolarom napravio aranžman, ovaj mu 'lifra svoje apfale', odnosno daje mu manje komade iverica koje više ne može upotrijebiti, a Malčić mu jednom godišnje pokloni sliku. Dakle, format slika proizlazi iz oblika stolarevih otpadaka.
Iz čega opet proizlazi kako je za jednu instalaciju, ovako gusto postavljenu, trebalo naslikati barem sto pedeset komada. Koje je onda selektirao ne po sadržaju pojedine slike, nego po njenom formatu.
Jedna se instalacija zove "Osmrtnice", a druga "Slučajni kolaži". S ozbirom da su se dijelovi "Osmrtnica" već i ranije, u raznima konstelacijama pojavljivali, iako nikad ne i ovoliko čvrsto grupirani, njih bismo pripojili prvoj desetoljekti, dočim dosad nepoznata slikarska izvedba "Slučajnih kolaža" upućuje na ovu drugu, netom minulu. Pripadnost ovoj koja je bila prije, odnosno ovoj što je stigla iza nje, izražena je i njihovom, reklo bi se, etapnom proizvodnjom. Druga je serija, naime, derivirana iz prve.
A prva je nastala slijedom unaprijed precizno postavljena protokola: uzima neku stranicu novina, prilagođava ju formatu iverice i kašira na nju, potom potezima bijele boje nacrta konture tri stilizirana vojnika, te tako poništi sadržaj novina, koji i dalje ostaje vidljiv, ali nečitak. Zatim iz časopisa izrezuje odgovarajuće predloške za motive što ih uvećane slika na gornjem dijelu 'Osmrtnice'. Ta uvećanost, s obzirom na ostatak novinske stranice, proizvodi dojam kadriranja, kao da se prikazuje detalj inače mnogo većeg prizora, poput sitlizirana prozora u jedan dio 'svijeta po Malčiću'. Na kraju novine dobivaju i crni okvir u kojem se umjesto imena rubrike, nalazi motto pojedine slike, odnosno manifest vezan za poneku dimenziju njegove stvarnosti.
Motivi slika druge serije, međutim, temelje se na onim izrezanim dijelovima: "Poslije ponovo prelistavam iste časopise s rupama od izvađenih djelova slika korištenih za osmrtnice i pojedine koristim za slučajne kolaže. Odabirem one koji sadrže zanimljive kombinacije između ostatka prednje, izrezane stranice i onoga što se kroz taj izrez vidi na stranici koja je iza. Otuda i naziv slučajni kolaži, zato što ništa nije namješteno, nego koristim samo one djelove koji su se sami složili i nadovezali jedan na drugi, tako da tvore zanimljivu cjelinu. Njih onda ponovo izrezujem i spajam, te ih uvećane slikam kao "Slučajne kolaže".
Naziv instalacije, dakle, proizlazi iz načina proizvodnje, motivi nisu izabrani zato što sami po sebi zaslužuju izbor, nego ih je odredila produkcija "Osmrtnica", koja, posvema usmjerena na sebe, nije vodila računa o onome što će se dogoditi u slijedećoj fazi. I ove su slike također vrlo gusto postavljene, također raspoređene slijedom formata a ne sadržaja, pa iako, dakle, nastao slučajno, njihov je zajednički sadržaj djelatan, slika predstavlja razbijeno ogledalo današnjice, reprezantirane karakterističnim medijskim prizorima. Naslikani u stilu stripa, filmski kadrirani, svaki od elemenata predstavlja detalj neke veće slike, no sudeći po izdvojenim dijelovima, te veće slike redom pripadaju komercijalnom svijetu. Što znači da je izrezivao fotografije medijski naglašena sadržaja, bombastične reklame, svijet spektakla i slično, a na njihovo mjesto umetao prizore intimne, pripovjedne ili dokumentarne vrste.
Na taj je način između dvije slikarske instalacije ostvarena sadržajna komunikacija, zato što jedna interpretira autorov osoban doživljaj, a druga reflektira stvarno stanje stvari.
Njihov je dijalog nastavljen i na razini cjelokupna dojma, odnosno proizlazi iz medijska formata što ga svaka od njih simulira.
Crni okvir "Osmrtnica" ima višestruku ulogu: podržava originalni predložak, donosi tekst kojim autor iznosi svoj svjetonazor, te instalaciju proglašava mozaikom. On podsjeća na svetačke ikone gusto postavljene na zidu nekog manastira, dojam što je podržan i činjenicom teksta koji često puta preuzima formu mantre, te se sveukupno čini da stojimo u autorovu svetištu, ispred njegova oltara. A to je, dakako, umjetnost - "Umjetnost je moja religija", a slikanje je njegova molitva - "Slikarstvo me hrani, a ne proždire".
Nasuprot hramu je billboard. Motiv što ga prikazuje sastavljen je od komada koje upravo izostanak okvira proglašava jednom slikom. Kao da se neki strip ne predstavlja linearnim slijedom, kojeg pratimo listajući ga, nego su sve njegove sličice odjednom pred nama. Bez obzira na sadržaj, manira kojom su naslikane svrstava ih u jedne korice. Te su se korice odjednom raspale i stranice se raspršile svuda uokolo. Odnosno grupirale slijedom formata što im ga je stolar zadao.
Nasuprot složenih kompozicija "Osmrtnica", koje sadržaj proizvode iz odnosa četiri elementa: teksta, okvira, slike i oslikane novinske podloge, kolaži su napravljeni vrlo jednostavno, svaki od njih prikazuje konkretnu, realnu situaciju, naglašeno kadriranu, ali doslovnu ilustraciju predloška. Ovako raspršene, prvo izmiješane, poput špila igraćih karata, pa onda redom slagane, nemaju namjeru ispričati jednu priču, nego predstaviti kontekst u okviru kojeg se priča događa. Za razliku od one intimne, ova je javna, za razliku od one duhovne, ova je svjetovna, izašli smo iz kapelice i dospjeli na autocestu.
Ne radi se, međutim, o tome da je Malčić prvu desetoljetku proveo u samostanu, a potom izašao na ulicu, nego o tome da je činjenicu kako mu je izlagački program privremeno bio narušen neodržavanjem izložbe u SC-u deset godina nakon prve, konceptualno iskoristio predstavljajući dvije serije slika. Međusobno su jasno razdvojene, dapače i sadržajno i vizualno konfrontirane, pri čemu upravo suprotstavljenost postavlja i značenjsku platformu na kojoj se sukob odvija, a to ih u konačnici povezuje i proglašava diptihom. Čime je tih "2 x 10 godina iza" postalo "20 godina iza".
