Božena Končić Badurina
SILVER CITY
Galerija Vladimir Bužančić, Zagreb, 14. 5. - 2. 6. 2018.
Najnovija postaja u itinereru Boženinih izložbenih putovanja jest Remetinec. Pa kao što je to i dosad bio slučaj, primjerice u Maloj galeriji na riječkom Korzu, Galeriji Forum u zagrebačkom centru, Galeriji Baza na Trešnjevci i tako dalje, Božena će se zaustaviti, prošetati, promatrati, popričati s ljudima, zaviriti u arhivu, te konačno izložbeno kompilirati portret Remetinca, u kojem glavnu ulogu ima Modul 4 x 4, arhitektonska maketa jednosobnog stana u zgradi montažna tipa JU-60.
Te karakteristične zgrade, kojima su zbog izolacije naknadno na vanjske zidove dodane aluminijske oplate, te su zbog toga dobile nadimak 'limenke', Remetinčani su od milja, ali i poluironično, prozvali Silver City, aludirajući na srebrni sjaj što su ga reflektirale osunčane limenke.
Njihov nadimak Božena u sadržajnom smislu potkrijepljuje svojevrsnom reinkarnacijom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća služeći se autentičnim ili literariziranim izjavama stanovnika i arhivskim materijalom, dočim na vizualnoj razini izložbom prevladava dojam prozračnosti, fragmentarnih odbljesaka, jednom riječju, bezbojne svjetline, kojoj bismo lako mogli pridružiti pojam 'mjesečeva srebra', odnosno interpretaciju idealizirana Srebrna grada.
Takav doživljaj ponajprije sugerira ekran na samom ulazu u galerijski prostor na kojem se izmijenjuju fotografije unutarnjih stubišta modularnih zgrada JU-60, koja i formatom odgovaraju temeljnom modulu veličine 4 x 4 metra. Nasuprot uobičajenom, ta su bijela stubišta izvrsno osvijetljena, pravilno geometrijski kadrirana, s ponekim detaljem zelenih biljaka, ilustriraju, reklo bi se, idealno stubište. Ravne linije ograda i stepenica sugeriraju modernizam, a s obzirom na velike prozore stubištima dominira svjetlost, stoga bi se moglo zaključiti da komplimentiraju arhitekturi.
Izložbu nastavlja serija od dvadesetak crteža olovkom na papiru manjeg formata koji prikazuju prozore zgrade. Na sadržajnoj razini crteži raskrinkavaju devastaciju što ju kontinuirano provode stanovnici ne vodeći uopće računa o vanjskom izgledu zgrade. Prva dva crteža, naime, prikazuju njihov inicijalan izgled, a ostali njihove recentno zatečene promjene. Na vizualnoj, pak, razini, uokvireni svjetlim okvirima, koji kao da i sami na bijelom galerijskom zidu već predstavljaju sugestiju prozora, u kojima, međutim, također dominira bjelina - linije geometrijski pravilno nacrtanih prozora izvučene tankom olovkom vrlo su diskretne - što ponovo izražava odgovornost generalnoj ideji redukcije vizualna sadržaja, istodobno prizivajući prispodobu grada u oblacima, ali i vremena uslijed kojeg je već dobrano izblijedio.
O tom vremenu govori i audio pridružen maketi Modula 4 x 4 - u formi dokumentarne radio drame predstavljaju se okolnosti života jedne od prvih stanovnica, po tom arhitektonskom sustavu, napravljene zgrade.
Maketa pred nama sastoji se od dva jednaka modula izvorne veličine četiri puta četiri metra, jedan za sobu i drugi za kupaonicu, kuhinju i predsoblje. Sustav gradnje dozvoljavao je da se jednoj sobi pridruži još jedna ili dvije. Ovaj drugi modul je uvijek bio isti.
Maketa predstavlja zatečeno stanje na koje nailazi gospođa prilikom useljenja 1960. godine. U žargonu bi se za takav slučaj reklo: ključ u ruke, što znači da je prostor posve spreman za useljenje, u sobi su parketi, u kuhinji je postavljen sudoper, a u kupaonici sve instalacije.
Audio je koncipiran u formi radio emisije: glas profesionalne spikerice i simulacija dokumentarnih zvukova što povremeno ilustriraju tekst. Sadržaj je autoričina literarizacija, a povremeno i konfabulacija, temeljem onoga što joj je ispričala dotična gospođa, pa iako predstavljen u trećem licu, kao da ju portretira, tekst, između ostalog, podastire vrlo konkretna sjećanja i postaje posve intiman, drugim riječima, simulira oblik izravna prepričavanja. Postaje, međutim, jasno da je narativ sagrađen kompilacijom njena svjedočanstva i vještim uklapanjem bitnih podataka, relevantnih kako za njen slučaj, tako i za dostavu informacija vezanih za maketu, što je to zapravo, te kakvu ulogu ona ima, ali i onih što se odnose na tih dvadesetak crteža, odnosno na izložbu u cjelini. Taj se narativ, dakle, ponaša poput vodiča, a taj je vodič istodobno i najkvalificiraniji, budući da je gospođa bila jedan od prvih stanovnika i još uvijek u tom modulu stanuje. Općenite informacije garnirane su epizodama iz njene prošlosti koje zvuk u pozadini ilustrira, primjerice nije imala metar kad je prvi puta ušla u sobu i mjerila je koracima, te korake i čujemo u pozadini. Kao i smijeh raspoložena društva, goste su uvijek primali u sobu, u kuhinji nije bilo mjesta.
Slušajući spikeričin sugestivan glas i gledajući iznimno uvjerljivo napravljenu maketu, kao da u izravnom prijenosu pratimo spomenute događaje. Stojeći iznad makete, pratimo njeno kretanje po kuhinji, sada joj se, naime, uopće više ne čini da je stan malen, posve se navikla, a budući da u zadnje vrijeme više ne prima mnogo gostiju odjednom, uopće niti ne dira stol na izvlačenje, koji sklopljen već odavno stoji u tom kutu.
Portretiranje prošlosti Remetinca, sporadično uvedeno gospođinim sjećanjima, sadržaj je četiri kolaža napravljenih u formi zidnih novina - na bijelim podlogama zalijepljene su izrezane fotografije, razni papiri, dopisan je tekst i dodani crteži - koji skiciraju kontekst tog dijela grada u mikro i makro smislu.
Zahvaljujući dizajnu kolaži se doimaju poput povećanih dijelova nekog dnevnika ili bi to mogla biti snimka zida u istražiteljskom uredu za vrijeme istrage raznih slučajeva ili, drugim riječima, stilizirana predstavka Boženina istražiteljska procesa.
Ponovo prepoznajemo mimikriju autentična izviješća, kompiliraju se izjave stanovnika s relevantnim informacijama iz arhive, pri čemu je čitav tekst ispisan rukom, čime se i na grafičkoj razini simulira jedan glas. Taj se tekst izravno odnosi prema pronađenoj fotodokumentaciji, kao da ga komentira iz perspektive očevidaca. Pojavljuje se, međutim, još jedan glas, to je onaj autoričin, istraživački s obzirom na organizaciju teksta i fotografija, ona docrtava neke elemente, postavlja strelice da bi bilo nedvojbeno jasno na što se tekst odnosi, dodaje skicu urbanističke situacije, pa čak i linijskim crtežom predlaže silhuetu bitnog protagonista, čuvara parka koji je znao imena sve djece, a čiji je sin, Stjepan Kvakan, bio najvažnijim predsjednikom remetinačke općine, koja je tada igrala bitnu ulogu u Zagrebu.
"Općina je bila moć. U njoj je sve bilo kako treba. Tamo su bile sve službe koje su zadovoljavale potrebe građana, ali i potrebe sela. Nije se moglo dogoditi da tajnica kaže: 'Drug načelnik vas nemre primit'."
"Kad god se u Zagrebu nešto ljuljalo, uvijek se išlo u Remetinec. Nikad Kvakan nije išao u grad, svi su dolazili k njemu."
Ta je izjava potkrijepljena i podatkom da su tada postojala dva mercedesa u Zagrebu, u smislu dokaza, fotografijom su predstavljena oba, dakako, ista je fotografija dvaput ponovljena, jednog je imao gradonačelnik Holjevac, a drugog općina Remetinec.
Osim strateške uloge Remetinca u kontekstu Zagreba, saznajemo i detalje o kvartovskom životu, o fontani što je u međuvremenu zatrpana, o izletima što ih je organizirao Cvjetko Nosić, "... izuzetan čovjek, legenda, kasnije je proputovao cijeli svijet. Radio je u općini". Tu je i portret restauranta Galeb s prvim televizorom, a da ne bi bilo nikakve sumnje, tu je i njegova fotografija. Tu je i navodni faksimil skice tlocrta Galeba, nacrtana na nekakvom blokiću, pa i simulacija njegova plesnog podija.
Drugi je televizor imala policija, koja je, sudeći po očito autentičnoj izjavi imala posve neobičnu ulogu u društvu: "Prve televizijske emisije gledale su se u policiji. Na katu se moglo igrati i stolni tenis, imali su i streljanu. Ondje su se nedjeljom okupljali muškarci. Bilo je i odbojkaško igralište. Danas se govori o policiji u zajednici, a to je bila prava policija u zajednici."
Predstavljanje Silver Cityja kombinacijom subjektivnih sjećanja i dokumentarna materijala diskretno uvodi još jednu dimenziju, uspostavlja odnos između tog vremena - šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća i današnjice. Planskoj izgradnji suprotstavljena je današnja neplanska, što primjećuje i gospođa govoreći kako su nestali parkovi i zelenilo, a betonska su se zdanja nagomilala, pa s prozora vidiš 'koliko je njoka u susjedovu tanjuru', a što smjesta i asocira današnje šire društvene okolnosti u kojima se takođe primjećuje izostanak bilo kakva plana.
Iako nigdje konkretno i postuliran, taj refleks današnjice u remetinačkoj prošlosti proteže se kroz cijelu izložbu. I u stubištu u kojem se marilo za svjetlo i u prozorima koji su s izostankom kontrole podivljali i u gospođinu svjedočanstvu i u rezultatima autoričine detektivske istrage, kako na graditeljskom tako i na socijalnom planu, Remetinec je tada živio bolje dane.
