Silvo Šarić

PROLAZ 4

Galerija AŽ, Zagreb, 19. - 27. 10. 2018.

 

Izložba započinje i prije ulaska u galeriju, projekcijom na krošnji obližnjeg drveta, moglo bi se reći u suradnji s prirodom, odnosno listopadom, koji ove sezone ipak ostavlja dovoljno lišća da bi krošnja mogla biti ekran. Improvizirano kino, međutim, najavljuje i improvizacije u postavu ostalih radova, budući da se Šarić i unutra prilagođava i koristi specifičnostima galerijskog prostora.

Uvodna projekcija, što u osvjetljenoj krošnji oblikuje taman četvrtasti otvor, na vizualnoj, ali i na suštinskoj razini otvara prolaz u doživljaj i razumijevanje izložbe. Temeljna poveznica svih radova jest na različite načine proizvodnja određenih mrlja ili formi djelovanjem svjetlosnih efekata na neke već postojeće prizore ili situacije. Ili, u nekim slučajevima, sugestija takva djelovanja.

Bavljenje idejom prolaza, po njegovim riječima, ima ishodište u izložbi održanoj prije nekoliko godina u Galeriji Akademije moderne, gdje je simulirao projekciju crnog kvadrata preko cijelog galerijskog zida. Nedvojbeno se i radilo o projekciji, projektor i projekcioni snop svjetla to svakako dokazuju, međutim, ako se  posjetitelj nađe u tom snopu, njegova sjena ne prekida projekciju. Boravak u svjetlu kao da ukida njega a ne projekciju. Radi se o tome da crni kvadrat nije projiciran na zid nego na sliku crnog kvadrata na zidu, identična formata kao i projekcija. Iluzija gubitka sebe činjenicom izostanka sjene, naglašena intenzivnim svjetlom, otvara prostor između dvije dimenzije, prostor u kojem smo naizgled razdvojeni od naše sjene koja kao da je ušla u crni tunel. Ili,  kao kad se zateknemo ispred ogledala u kojem nema našeg odraza. Šarić na različite načine simulira postojanje takvih područja, proizvodi, hineći da tek registrira, pojavu izostanka optičkih zakonitosti, međutim, tu ilegalnu djelatnost provodi baratajući ponajprije svjetlom.

Pa tako već i uvodno osvjetljavanje krošnje, pri čemu se ostavlja jedan neosvijetljeni dio, vizualno zapravo razdvaja njenu, svjetlom naglašenu, plastičnu pojavnost i također, izostankom svjetla, simuliranu nepoznatu unutrašnjost, stoga taj manje vidljivi dio i sugerira prolaz unutra, odnosno na drugu stranu, tamo gdje ne znamo što je, kao što u principu i ne znamo što se nalazi s druge strane ove stvarnosti. 

 

Otvaranje prostora između jednog i drugog nipošto ne mora biti kontrastno, odnosno, prevedeno u vrijeme, zbiti se odjednom, nego se događati postupno, koristeći se nijansama, kao što je to slučaj sa slikom što dočekuje po ulazu u galeriju. Uzimajući u obzir kako bi se taj dio - odmah po ulazu, mogao definirati i svojevrsnim galerijskim predsobljem, koje zapravo i jest i nije galerija, na istoj razini i slika i jest i nije vidljiva.

Na prvi pogled bijela površina u centrali ima transparentnom, tamnijom nijansom označen pravokutnik. Slika je, međutim, odmaknuta od zida i na njemu se pojavljuje njena sjena. Format slike zapravo i uočavamo, budući da je iste 'boje' kao i zid, temeljem njene sjene. Precizniji uvid otkriva da površina slike nije bijela, nego kao da je prevučena gotovo prozirnom koprenom koja prema sredini neosjetno formira oblik pravokutnika, iste tamnoće kao i središnji dio sjene na zidu. Čestice od kojih je sagrađena ta, reklo bi se 'golim okom' nevidljiva, paučina, do te su mjere sitne da se čini kao da imaju svoju volju, kao da je nemoguće njima upravljati.

Primjenjujući naslovni termin u prizoru nalazimo nekoliko prolaza: onaj vrlo nestabilnih granica, što ga u prostoru slike otvaraju čestice nešto gušćom grupiranošću oblikujući pravokutnik, zatim onaj nedvojbeno jasan što ga svijetla površina slike otvara u tamnijem prostoru svoje sjene, te i onaj, također nestabilnih granica, kojim se sjena upisuje u zid.  

 

Nakon predsoblja ulazimo u središnji galerijski prostor gdje nalazimo postav koji kao da mu na diskretan način simulira odgovornost, u žanrovskom smislu pomalo podsjećajući na koncept dnevnog boravka mozaično ispunjena istovjetno uokvirenim crnobijelim crtežima raznih formata.

Šarić nas informira da su neki od njih nastali prije, čak bi ih se moglo nazvati i ranim radovima, nego što je otkrio područje 'prolaza', to jest kako, služeći se svjetlom i optičkim efektima, prispodobiti dvije strane, odnosno, gotovo materijalizirati područje između. Međutim, ti rani crteži, očito nastajali u raznim stilskim fazama, a radi se uglavnom o fiksiranom prahu-čađi na papiru i u nekim slučajevima u kombinaciji s temperom, grafitom, dobivaju značenjski nazivnik i posve se uklapaju u identitet ostalih crteža nastajalih paralalno s novim otkrićima mogućnosti 'prolaza'. Oni su pronađeni tek načelnim odnosom crnih i bijelih ploha; ili u formi scenografske skice kazališne pozornice; ili pak pojavom bijelih dijelova usred sivih zona što izgledaju kao izvori svjetla, koje se, međutim, širi kao da dopire ispod zatvorenih vrata, iza kojih je svjetlo uistinu iznimno jako. 

Središnji dio zauzimaju četiri crteža na raznim nijansama smeđeg papira, od kojih bismo onog u čijoj je sredini tek crnom čađom ispunjen uspravni crni pravokutnik zaobljenih uglova mogli nazvati programskim, iako taj program tada još nije bio postavljen. Istovjetan se oblik pojavljuje i na drugim crtežima, no sada je on, iako nešto tamniji od podloge ipak transparentan, pa postaje ekran koji u praznini slike emitira svoj figurativni sadržaj.    

 

Instalacija što nas dočekuje, takoreći, iza ugla, u hodniku zgrade bivše osnovne škole, također izložbeno aktivnom, postavljena je u sprezi s dotičnom prostornom karakteristikom: nalazi se na postamentu postavljenom uza zid, ispod reflektora koji, u ulozi radne rasvjete mora biti upaljen, zato što u hodniku nema dnevnog svjetla i vlada polumrak. Na postamentu je stari dijaprojektor kojem, s obzirom na postav možemo prići samo sprijeda, što nas, pak, nagovara da pogledom u objektiv potražimo odgovor. Vidimo osvjetljeni zid na kojem se nalazi crni kvadrat, dakle, izvrnute su perspektive: sadržaj što bi ga očito trebao projicirati, nalazi se s druge strane. Što je iluzija, budući da na zidu nema crnog kvadrata, nego je sa stražnje strane projektora staklo nakošeno prema gore, za projekciju, dakle, iskorištava svjetlo reflektora, a ne svoje vlastito, no, istodobno služi i kao projekciona ploha, budući da se na mjestu gdje inače dolazi dijapozitiv, sada nalazi stakalce na kojem je zalijepljen mali metalni kvadrat, a između njega i stakla na kraju, još su i dvije leće što povećavaju njegov prikaz stvarajući iluziju realne projekcije. Instalacija, dakle, poput nekog parazita, uzima postojeće svjetlo za predstavku svog sadržaja, no on ne izlazi van, nego ostaje unutra, prolaz se nalazi unutar projektora.

 

I dalje se služeći analognim sredstvima za provokaciju, pa onda i registraciju raznih pojavnosti dimenzije prolaza, u posljednjem dijelu izložbe, također smještenom u prolazu, odnosno hodniku, Šarić postavlja seriju crnobijelih fotografija. U postojećem se sadržaju, bilo da se radi o interijerima većih prostora (prepoznajemo i neke galerije) ili eksterijera, livade ili pročelja zgrade, poput uljeza pojavljuju crne ili bijele plohe mekanih rubova. Pomalo futuristički dojam proizlazi iz kontrasta realne crno bijele fotografije i određena efekta koji kao da ne proizlazi iz naknadne obrade, nego je kao takav i snimljen, kao da je zabilježeno njegovo ukazanje. Taj dojam proizlazi iz procesa proizvodnje: prvo je analogno snimljena fotografija, zatim je negativ na jednom dijelu osvijetljen, pa kao takav ponovo snimljen, da bi na kraju bio napravljen pozitiv. Prolaz se dogodio negdje unutra, u tom procesu, fotografija je dokaz.    

 

Multimedijalnu audio video instalaciju do koje dolazimo na kraju izložbe moguće je označiti svojevrsnom odgodom završetka. Završetka koji je, na razini ove izložbe, ali i općenito bilo čega, neumitan. Instalacija uključuje dva postamenta smještena jedan blizu drugoga, na prvome je mehanički sat, a na drugome projektor koji projicira svjetlo na suprotan zid. Budući da projekcija nema sadržaja, odnosno, svjetlo je taj sadržaj, prvi je dojam da se njome sugerira još jedan 'prolaz'. Sat radi, čujemo kuckanje, nema kazaljki, ali ima ključ za navijanje, na kojeg je namotana tanka špaga što ju taj ključ, polako se okrečući, odgovoran funkcioniranju satnog mehanizma, odmotava. Špaga je s druge strane, pričvršćena na okvir projektora i polako otpušta zaslon preko snopa svjetla, zatvarajući na taj način projekciju, odnosno, svjetlosni prolaz na zidu. To zatvaranje ne vidimo, kao što ga niti inače nismo svjesni, no kuckanje postaje otkucavanje, kad se iscrpi energija opruge, prolaz će se zatvoriti.