o događajima u području suvremene umjetnosti
Komentar na promociju knjige "Osvojena područja - volumen 5".
Ispunjenje ili zadovoljstvo donosi završetak jednog posla. Međutim, apsurd je u tome da je taj osjećaj intenzivniji nakon realizacije pojedina dijela tog posla, nego nakon njegova cjelokupna završetka. Ispunjenje je veće po završetku pojedina teksta nego cijele knjige. Iako ovo potonje ima daleko brojnije svjedoke. Dapače, zadovoljstvo bi trebalo biti veće u trenutku kada i drugi potvrđuju vrijednost, nego onda kada udarim posljednju točku nekom tekstu.
Stvar bi zapravo trebala stajati tako da se ta udaranja posljednje točke zbrajaju, da se sva zadovoljstva uliju u traktur knjige i proizvode multiplicirano zadovoljstvo. Takoreći, zadovoljstvo na entu.
Ali, ne samo da nije multiplicirano, nego format tog trenutka smanjuje mogućnosti doživljaja do te mjere da one dolaze ispod razine normale, umjesto da budu u debelom plusu. Kao da je filter prebačen preko mogućnosti doživljaja. Ili nekakva zavjesa. Mogućnosti osjećaju da nešto nije u redu, isprva misle da je u pitanju zabuna, te da će se ta zabuna začas objasniti i da će je nestati. Kasnije shvaćaju da tonu sve dublje u površnost, da komunikacija nije stvarna nego posve formalna. Kao da i jesam i nisam tu. Kao da postojim tek uzgred usred zbivanja u čijem sam središtu. Taj se osjećaj mijenja tijekom izvedbe, mogućnosti doživljaja kao da su zbacile breme površnosti, razina se smjesta penje dobrano iznad nule. No, uzalud mogućnosti doživljaja (donekle i s pravom) pretpostavljaju kako će se njihova razina nakon izvedbe i dalje dizati, kako će uskovitlani serotoninini proizvesti buru sreće nakon izgovaranja posljednje riječi, kao što to, primjerice, proizvodi posljednja točka pojedina teksta. Ništa od toga. Preko svijesti ponovo pada koprena površnosti, grčevito se trudim zadržati taj osjećaj, ali kada stiščem šaku u kojoj se nalazi dragocjeni plijen, on mi je već iscurio kroz prste. Bespomoćno se koprcam, zarobljen u viru koji mogućnosti mog doživljaja vuče prema dolje. Čak ne uspijevam niti sjediti sa strane, recimo na obali, i promatrati taj potop kao da me se ne tiče. Čak se ne javlja niti neka negativna emocija, na primjer tjeskoba ili ljutnja, čak mi nije niti dosadno, uljuljkan mjehurićima, čak mi je i ugodno.
. . .
Komentar na Godišnju skupštinu HS AICA-e, 29. prosinca 2017.
Kao i obično, pitanje Godišnje nagrade dospijeva u prvi plan. Ove godine su kandidirani Antun Maračić i Igor Zidić. Razvija se, međutim, neobična rasprava: kako se odlučiti kad su obojica tako zaslužni? Padaju različiti prijedlozi: da se nagrada podijeli ili da se dodijele dvije... Čuje se Koščevića: neka se ne dodijeli nikome... Čuje se i glas razuma: zar se nismo i dosad morali odlučiti između dva kvalitetna prijedloga? Po čemu je sada ovo različito?... Diskusija, međutim, i dalje eskalira, poprima takve razmjere da je predsjednik prisiljen uvesti dodatno glasanje: tko glasa za to da se glasanjem odabere ovogodišnji dobitnik nagrade.
. . .
Komentar na snimanje videa "Nikola i ja" u Karlovcu.
Dvije su činjenice obilježile snimanje: vjetar i konobarica u obližnjem lokalu. Stigavši, naime, na lokaciju, ispostavlja se da je neki automobil parkiran točno usred kadra. A ova je lokacija idealna: derutna zgrada na uglu, koji, dakle, spaja dvije ulice, uglu čiji je vrh, međutim, odrezan i ta ploha je idealna za postaviti bijelo platno napeto na okvir 1 x 1 metar, na kojeg će dva protagonista kad iza kamere uđu u kadar, pa nakon nekoliko koraka stignu do platna, povući valjcima crnu vodoravnu crtu, pa slika postaje hommage značajnom Karlovčaninu, Josipu Vaništi, a oni izlaze iz kadra tako da odlaze svaki u svoju ulicu. Stvar je zamišljena upravo za tu lokaciju, tim više, na suprotnom se uglu od snimanog nalazi Galerija Zilit, gdje će video biti i prikazan.
I sad je tu auto.
Akteri u problemu, odlučuju popiti kavu s vjerom da će se vlasnik u međuvremenu pojaviti.
Ulazeći unutra, jedan od njih ipak za svaki slučaj zapita konobaricu za auto, zna li kojim slučajem čiji je?
Zna, njen je!
Treba reći i da to, na okvir napeto platno, zapravo i nije platno nego stiropor, odnosno dva stiropora 50x100 cm, jer autoru drugačije ne bi stalo u auto. Za potrebe snimanja ih je na poleđini, da se ne vidi, selotejpom spojio u jedan. A onda je taj komad tejpom zalijepio za prilično rahlu površinu izglodane fasade. I prilikom probe vjetar odnosi konstrukciju. Treba uhvatiti vrijeme između dva refula.
Akcija.
Sve je uspjelo, autor se po izlasku iz kadra okreće i daje znak snimatelju da može zaustaviti snimanje. Sekundu kasnije vjetar odlijepi hommage Vaništi i taj se hommage malo presavine po vodoravnoj osi, zato što je odostraga tejpom i spojen, ali kao da je sad dobio krila i odleti izvan kadra. Genijalno.
Odnosno, bilo bi genijalno, da je kojim slučajem snimljeno, a bilo bi snimljeno, da nije dao znak prerano.
. . .
Komentar uoči izborne skupštine umjetničke organizacija "Atelijeri Žitnjak".
Nakon početna predizborna rogušenja kako ne želi više biti predsjednikom - izazvana neprestanim kolebanjima pojedinih članova i mnoštvom financijskih, u posljednji čas ipak riješenih, nedoumica, u razvoju kampanje Korkutova čvrsta odluka o ostavci kopni. Jedni će reći da ga je minula srdžba, drugi pak smatraju kako je to rezultat nedavna, izuzetno posjećena otvorenja njegove izložbe. Budući je shvatio kako bi, po interesu medija sudeći uvršten na spisak popularnih kojima je mikrofon neprestano pred ustima, s tim mikrofonom mogao efikasno poraditi i na žitnjačkim interesima.
Jer da odstupi, ispalo bi da sada, u trenucima slave, zanemaruje prostor iz kojeg je potekao, da ne želi biti i žitnjački glasnogovornik, nego samo svoj. Svjestan kako će ga ostali smjesta ucijeniti njegovom slavom, odlučuje ih poštedjeti takva drastična sredstva i pristaje još jednom preispitati svoju odluku.
U kuloarima neposredno prije početka izborne skupštine doznajemo i njegove uvijete: osnutak Nadzorna odbora što bi svojim djelovanjem trebao poslužiti kao štit nad predsjednikovom glavom na financijskom panju.
Čije će glave letjeti ukoliko se ponove nedoumice u poslovanju Centra za neprofitabilne djelatnosti, doznat ćemo za nekoliko sati.
. . .
Komentar na pripremu izložbe "Instalacija za zimu" Predraga Pavića.
Autor se konstantno bavi problemom identiteta performera u okviru instalacije. Iako bi to bilo posve logično, tvrdoglavo odbija osobno preuzeti tu ulogu. Također, pod nepropitivom egidom 'političke nekorektnosti', prisiljen je odbaciti ideju da ulogu performera preuzme patuljak. Iako se na webu informirao kako patuljci legitimno postoje na tržištu statista... Zašto bi to bilo nekorektno, protestira, ako se njihove usluge i formalno nude?... Ne trebaju ti takvi problemi, uvjeravaju ga savjetnici.
Budući to nije i jedini problem, autor se posvećuje drugim dimenzijama instalacije, maketi, odljevu, tehničkim rješenjima u vezi poticanja vatre i odvoda dima... Ni trenutka, međutim, ne uspijevajući iz primisli izbaciti taj upitnik.
Ponovo lista lica statista iz agencije... Odabire jedno vrlo intenzivne fizionomije... Savjetnici nisu oduševljeni, osim što je uistinu poprilično intenzivna, ta fizionomija odaje dojam stanovite životne potrošenosti, što je samo po sebi već opterećujuće, zato što prestaje biti u funkciji servisa sadržaja, što bi autor zapravo i htio, nego preuzima ulogu sadržaja. Toliko intenzivno ne može biti tek usput.
Svega toga je i autor svjestan... to nije riješeno, a on cijeli tjedan mora konkretno i postavljati tu instalaciju... I dalje uopće ne prihvaćajući ideju da to bude on, pri čemu mu je jedini argument činjenica da ne bi htio otvorenje izložbe provesti radno.
. . .
Komentar Predraga Vujasinovića Fućke, saksofonista iz tadašnje grupe Lijeni Hinko, na situaciju za šankom prilkom otvorenja manifestacije EASA u Motovunu, 1995., gdje Greiner & Kropilak i slikar Ivo Mozara stoje i čekaju da im stigne piće.
- Kao da sam na groblju, a vi ste spomenici.
. . .
Komentar slikara Zorana Pavelića na sliku čijeg se autora ne može sjetiti.
- Crna, da, samo ne kvadrat, nego izduženo, pravokutnik... Kao plakat, ne?... Kao Trbuljak... A sadržaj je bijela... I ta bjelina, takva i takva, i ta rečenica na toj bjelini, kao da ništa i nije rečeno.
. . .
Komentar o razlozima odabira cafe bara Sedmica kao poprišta promocije knjige "Prijatelj fotograf".
Kao formalni bi se razlog svakako mogao navesti broj pojavljivanja ovog cafe bara u scenografskom smislu, kao poprišta radnje pojedinih poglavlja u knjizi, taj broj je 12 (4 više od Žuljane, a 7 više od Žitnjaka). Osim scenografskih, odabir uzima u obzir i one scenarističke, povezuje naziv i konkretan kontekst - glavni lik knjige, prijatelj fotograf, prijatelj je vlasnicima, konobarima, a i većini gostiju.
Naime, govoreći o Sedmici, o jedinstvenoj poziciji što ju cafe bar ima u očima jednog dijela populacije, svakako treba istaknuti dimenziju društva. Ali ne društva u cjelini, nego društva kojeg definira osobno poznanstvo, kojeg čine prijateljice i prijatelji. To je društvo u Sedmici prilično veliko, stoga je i velika vjerojatnost kako će se tamo uvijek zateći poneka prijateljica ili prijatelj, što odgovara naravi našeg prijatelja fotografa, koji voli društvo, ali ne voli program, koji zazire od organizacije i putanju prepušta trenutnom raspoloženju. Koje ga je, usput budi rečeno, tijekom knjige dvanaest puta navelo da se pridruži društvu u Sedmici.
Za to se društvo ne bi moglo reći da ga čine umjetnice i umjetnici, iako ih niti jedan drugi lokal zasigurno u svom društvu nema toliko, no ako u tu kategoriju ubrojimo i arhitekte/ice, proizlazi kako ona predstavlja gotovo 70% društva iz Sedmice. Osim toga, i vlasnica je kiparica, a i za vlasnika bi se moglo reći da je umjetnik, ne stoga što je neko vrijeme proveo na arhitekturi, nego ponajprije zbog njegove neobične prirode, koja je sklona posve autentičnim potezima i u cjelini rezultira specifičnom ikonografijom.
S druge strane, ovih preostalih 30% nije ništa manje aktivno, dapače, upravo iz njihovih redova stiže inicijativa o dodjeli godišnje nagrade "Sedam sekretara Sedmice", koja bi u obzir uzimala cjelokupan socijalni prostor, kao jedinu moguće platformu, iz koje se uostalom i regrutiraju članovi društva.
Teško je, zapravo, precizirati elemente zbog kojih je Sedmica već 27 godina stožerno mjesto jednog dijela populacije, jedino bi se moglo reći da ih spaja zajednički svjetonazor, dapače, sklonost određenom dijalektu, koji se na licu mjesta druženjem i oblikuje i upražnjava.
Prijatelj fotograf također već dugi niz godina emitira specifičan svjetonazorski rakurs, kojeg bismo, slijedom golema opusa, mogli nazvati, ako ne baš stožernim, a onda svakako neizbježno referentnim. Knjiga se, međutim, ne bavi tim opusom, nego svjetonazor prijatelja fotografa nastoji utjeloviti predstavljajući ga u takozvanim životnim situacijama. U situacijama gdje do izražaja ponajprije dolazi njegova osobnost, koju također nije moguće jednoznačno definirati, ali je moguće primijetiti da joj okolnosti Sedmice prilično odgovaraju.
. . .
Komentar Gorana Trbuljaka na mogućnost da i Boris Cvjetanović bude jedan od predstavljača knjige o njemu.
To mu se svakako mora omogućiti. Mora imati priliku da se izrazi spram sadržaja u knjizi, da ne ispadne kako mu se to radi iza leđa... Ne može sjediti u publici zato što to ne bi izgledalo prirodno, mora biti okrenut licem prema publici. I ako želi, imati priliku reći kako to sve baš i nije tako ili kako je to sve potpuno izmišljeno, a on da je poslužio kao žrtveni jarac.
. . .
Komentar Gorana Trbuljaka na izjavu Dalibora Martinisa kako ne može više čuvati svoje knjige jer mu zauzimaju previše prostora, a osim toga, citira Queneaua, 'knjige su kamenje koje se bacaju u more. Neke naprave žabice, ali sve na kraju potonu na dno."
Bez obzira na sve, moraš ih čuvati.
. . .
Komentar Dalibora Martinisa na ponudu da bude jedan od predstavljača na promociji knjige "Prijatelj fotograf". Ujedno i komentar knjige.
(Molim pročitati na promociji knjige PRIJATELJ FOTOGRAF:)
Prvo da konstatiramo: Ovdje imamo 2 Borisa - jednog Greinera i jednog Cvjetanovića. Da skratimo ovu priču i uštedimo svima vrijeme zvati ćemo ih BORISG i BORISC.
BORISC je kroničar koji fotografski bilježi događaje na zagrebačkoj umjetničkoj sceni.
BORISG je kroničar koji te iste događaje bilježi literarno.
Dakle, BORISG je kroničar i BORISC-a koji je kroničar uključivo i BORISG-a.
Kronike su priče koje bilježe događaje viđene iz perspektive kroničara. Takve kronike na otoku Visu zovemo "facende".
Pozicija pripovjedača BORISC-a koji je BORISG-u pripovijedao priče, a o kojem u ovoj knjizi pripovjeda BORISG je dakle ona pripovjedanog pripovjedača, te podsjeća na onu polivenog poljevača iz istoimenog filma braće Lumiere (1895.)
BORISG je ne samo ispripovjedio BORISC-ove priče nego je u pripovjetku pretvorio i ovu promociju i u njoj, molim lijepo, moju malenkost, pa ja sad, kako je zapisano u pripovjetci, trebam pripovjedati o zbirci pripovjedaka BORISG-a koje mu je pripovjedao BORISC - što više nije ni meta-priča, već ozbiljna ako ne i terminalna metastaza priče.
Evo, već se rado prisjećam promocije na kojoj sam govorio o BORISG-ovoj knjizi u kojoj on priča o tome sto mu je BORISC pričao da je Martinis pričao.
Tako BORISG piše u jednoj od pripovjedaka da mu je BORISC jednom pripovjedao o našem zajedničkom hodanju snjegom zametenim putem podno Bijelih stijena na kojem su se nazirali tragovi šapa medvjeda te, da BORISC kaže da sam ja cijelim putem od straha šutio što je po njemu bilo najduže što sam uopće ikad šutio. Na to je BORISG u pripovjetci napisao da se ne bi čudio ako bi ja na ovoj promociji svoje pripovjedanje konceptualno pretvorio u šutnju. Kako, dakle, očito ne smijem govoriti, kako mi predbacuje pripovjedač BORISC, niti šutjeti, kako predviđa pripovjedač pripovjedača BORISG, ostalo mi je samo o njima kratko pisati pa ih zamoliti da oba, tojest BORISG+C, to napisano u jedan glas pročitaju.
Martinis
