Matej Knežević
NEKE VISCERALNE STVARI
Institut za suvremenu umjetnost, Zagreb, 20. 12. 2018. - 19. 3. 2019.
visceralno (med). - unutarnje, koje se tiče unutarnjih organa, utrobno
Prevodeći objašnjenje u prostor umjetnosti, pasionirani će čitatelj, primjerice, smjesta asocirati 'utrobne realiste', slavnu pjesničku skupinu iz romana "Divlji detektivi", Roberta Bolaña. Doktor Knežević će se, međutim, iznenaditi za vrijeme svog dvomjesečnog boravka na umjetničkoj rezidenciji u New Yorku (gdje je boravio kao dobitnik Nagrade Radoslav Putar), na često korištenje riječi visceralno u kontekstu sasvim različitom od onog u kojem je kao kirurg navikao da je čuje. Kao da se nekako probila iz medicinskog žargona u širi društveni prostor, i tamo se više ne odnosi na unutarnje organe, nego na unutarnje doživljaje.
Što se pak tiče 'utrobnih realista', ispada da je ta formulacija djelatna i u medicini i u poeziji, zato što bi se tako moglo označiti i kirurga, dočim, prebačen u prostor pjesništva, izraz pogađa njegovu suštinu - zastupaju ga oni kojima unutarnji doživljaj predstavlja stvarnost.
Knežević visceralne stvari vraća u područje medicine, no u galerijskoj ga prispodobi ipak ne zanimaju unutarnji organi, nego doživljaji. Razne emotivne senzacije što se najčešće manifestiraju uzbuđenjem u utrobi, kolokvijalno nazvanog - leptirićima.
Pojavu visceralnih stvari registrira u obje grupe koje čine prostor medicine, a budući da galerijski prostor također ima dvije sobe, ispada logično da prva simulira čekaonicu, a druga ordinaciju. Prevladavaju dvije boje: narančasta i zelena, ova prva stoga što su plastične stolice u čekaonicama narančaste, kao što ih u okviru instalacija i vidimo, a s druge strane, znamo da su kirurška odijela, zavjese i slično, kao što i to vidimo u drugoj prostoriji, uvijek zelene boje. Možda u želji da simbolično zbliži dvije 'sučeljene' grupacije, u obje se prostorije uzduž svih zidova pojavljuju horizontalne linije, s time što su u čekaonici zelene, a u ordinaciji narančaste. No, pri tom je Knežević ubitačno, a pomalo i samokritično, realan: prva, manja prostorija poprilično je ispunjena dvjema instalacijama, što se doimaju poput stiliziranih prostora hodnika, ili, preciznije, kao da su iz bolničkog hodnika izrezani pojedini segmenti, zajedno s plastičnim stolicama. Pa već i prije nego što uđu posjetitelji, soba je pretrpana. Nasuprot njoj, doktorski je dio prilično prostran.
Dojam skučenosti prostora za čekanje, osim instalacijama što karikirano portretiraju stvarne okolnosti čekatelja, osvojen je i činjenicom publike koja je apsolutno djelatna u prizivanju gužve u čekaonici. Apsurdan detalj - tri gumena katača, očito skinutih s nekih kolica, pričvršćeni su na zidove tako da ih je moguće zavrtjeti. Ideja kotača, odnosno vrtnje upućuje na prolazak, ako ne i na neprekidnu pokretnu traku što uvijek donosi nove i nove pacijente... A da bi im čekanje bilo manje dugočasno, instalacije uključuju i simulacije ukrasnih elemenata, dakako tek na razini pobrojavanja dotična interijera, budući da je njihov sadržaj tek jedna, rukom povučena, linija, koja izlazi i izvan okvira, a u kojoj će bolji poznavatelj bolničkih hodnika prepoznati dizajn edukativnih plakata.
U drugoj sobi nailazimo na jednu multimedijalnu instalaciju. Dugačka niska platforma i zelena zavjesa na zidu iza nje smještene su nasuprot ulazu i većinu prostora ostavljaju slobodnim. Ono što prvo privlači pažnju jest video na plazmi unutar zelenog područja - dvije ruke u gro planu, što ih smjesta denunciramo kao umjetne, trljaju se jedna o drugu. S vremenom shvaćamo da je svaka ruka zapravo navlaka za jedan prst, poput situacije u lutkarskom kazalištu. I odmah zatim da ruke simuliraju pranje, a nagovoreni karakterističnom zelenom zavjesom, da ta akcija glumi kirurgovo pranje ruku prije operacije, prije nego što će mu obući one gumene, sterilne rukavice. Ovaj naš, međutim, ima rukavicu za svaki prst. Taj geg, osim što u sebi nosi prepoznatljiv Kneževićev potpis, već bismo ga mogli nazvati i zaštitnim znakom - neočekivani tretman neupitne i ozbiljne stvarnosti čiji elementi zahvaljujući njegovoj interpretaciji bivaju zatečeni, bilo nedostojnim potezom što ugrožava njihovu suštinu, odnosno zadaću, poput prekratke zavjese od tuša na izložbi "Spekulativna jutra", bilo iznenadnim unaprijeđenjem uključeni u novu avanturu - video na istoj izložbi prikazuje autorovu suprugu koja ima dvije role toalet papira poput dalekozora ispred očiju; osim, dakle, karikature prostora kojeg vrlo dobro poznaje, video ima i bitnu narativnu ulogu na razini cijele izložbe: radi se, naime, o operaciji, obje instalacije predstavljaju stanje prije operacije. Dugotrajno, gotovo ritualno pranje ruku izdvojeno je kao ključna etapa doktorove pripreme, to je prostor njegove koncentracije ili meditacije, kada sve ostalo izbacuje iz glave i fokusira se na predstojeći posao. Istodobno, a govoreći iz bogata iskustva, Knežević kaže kako se tada javlja se i karakterističan osjećaj uzbuđenja u utrobi.
Jednom riječju, scenografije skiciraju okolnosti u kojima će i jedna i druga grupacija imati visceralan doživljaj, onaj koji u načelu i prethodi kakvom važnom događaju.
Bijela niska platforma, ovdje u ulozi poda bolničkog hodnika iz kojeg se kroz zelenu zavjesu ulazi u operacionu dvoranu, djelomično postaje i galerijski postament na kojem su izložene dvije 'prave' gumene rukavice odlivene u gipsu. U jedan je dio poda ugrađen i neobjašnjiv element, mnogo više odgovoran apsurdnoj autorovoj pomisli, nego mogućoj identifikaciji - to je ovalni, samostojeći obruč od aluminijskih cijevi, po svoj prilici ready made, budući da je očito kako ima neku funkciju, no kakva god bila, ta je funkcija sada onemogućena, zato što je konstrukcija, reklo bi se zauvijek, ugrađena u platformu - za noseće su cijevi izbušene precizne okrugle rupe, nije ih moguće odvojiti. Kasnije doznajemo da je to zapravo metalni nosač vreća za otpatke, koji inače ima i kotače, zbog efikasnosti prilikom operacije. Ovako uglavljenom u platformu, kotači mu više i ne trebaju, pa ih je Knežević prebacio u čekaonicu.
Malo je natjecatelja u tom neobičnom biatlonu koji uključuje kirurgiju i suvremenu umjetnost, a kad bi se na prostranoj zemaljskoj kugli možda još koji i pronašao, Knežević bi i u tom duelu bio favorit, teško, naime, da bi bilo koji kirurg / umjetnik kao poligon konceptualna izraza izabrao upravo medicinski kontekst. Iako ga po svoj prilici najbolje poznaje. Zato što je vrlo teško iskoračiti izvan tog, nesumnjivo najozbiljnijeg mogućeg, posla, koji svakako zahtijeva kompletnu osobu, iskoračiti izvan njega, sagledati ga kao model i predstaviti u svojoj karakterističnoj interpretaciji. Obrascu koji istodobno i karikira i ne vrijeđa. Moguće da su mu baš ti američki razgovori poslužili kao dobrodošla spona, ta riječ koja autonomno postoji u dva svijeta, pa kad ju se provede iz jednog u drugi, pa ponovo vrati natrag u prvi, ali sada obogaćenu za dvostruko značenje, tada ona postaje lajtmotiv, osim što se odnosi na sadržaj posla, sada se odnosi i na osjećaj koji mu prethodi, koji se sada može primijeniti na doktora i na pacijenta, a to je utrobni doživljaj uzbuđenja prije operacije. Bez obzira na različite uloge, taj ih osjećaj povezuje.
Osim na narativnoj razini, tematska platforma konceptualno povezuje, pa i isprepliće doktora K. i umjetnika K. - ovaj potonji iskoristio je prostor ovog prvog za svoj autorski iskaz. No, razmislivši bolje, ispada kako se ovaj prvi okoristio umjetničkim postupkom potonjeg da bi poslao svoju poruku.
Koliko god, naime, bio karikaturalno predstavljen, temeljni motiv zajedničkog bolničkog portreta kod ugroženog dijela priziva svojevrsno olakšanje, ugodne šarene leptiriće - ako, naime, kirurg prije operacije osjeća uzbuđenje u utrobi, to znači da mu je ono što predstoji važno, a ako mu je važno, to znači da će poslu pristupiti odgovorno, maksimalno angažirajući svoje sposobnosti, a to je ono što je pacijentu najvažnije.
